Ako je nekada neko bio skeptičan prema izreci – život piše romane, nakon životne priče Aleksandre Mihajlović (56) sto posto će promijeniti mišljenje.Danas književnica i profesorica u Pančevu rođena je u zabranjenoj ljubavi – mama joj je iz Bratunca iz pravoslavne porodice, djed je bio pop, a otac musliman iz Srebrenice… Aleksandra je prvu godinu života provela u Domu za nezbrinuti djecu u Beogradu, a sa 16 godina iz Pančeva je krenula pješke u Sarajevo da napokon vidi svog oca…
Aleksandra je u ekskluzivnoj ispovijesti za Raport govorila o svom životu, o onome što je donio i odnio…
Nemiri u dvije kuće
U najavi Vašeg novog romana „Princeza sa tavana“ piše: Na jednom očišćenom i udešenom tavanu, jedna ponekad malo tužna Lala, kojoj nedostaje tata, sa ushićenjem čeka svoju tetku da joj pripovijeda o dogodovštinama s putovanja… Ima li roman neki doticaj s Vašim životom?
Iskreno, moj posljednji, dječiji roman “Princeza sa tavana” od svih mojih djela ima ponajmanje veze baš sa mnom.
Zasigurno to odsustvo oca jeste nešto što mene i malenu Lalu povezuje, ali je on više posvećen priči, onoj epskoj i andrićevskoj, tradicionalnoj. I kako i koliko ta izvorna priča može da nam odagna svaku bol, svaku nostalgiju.
Koliko priča može da nas uznese i ponese, osobito kada je vezana za prošla vremena. A u ,,Princezi sa tavana” se radi o srednjovjekovnim vladarkama, zbori o velikim i snažnim ženama, onoj jačini kada se žena bori sama, za svoju djecu, dom, u ovom slučaju dvorce diljem tadašnje Evrope, kako hrabro staju ispred sultana, mletačkog dužda, vizantijskog cara i zbore.
O istini, sa emocijom i diplomatskim kodom, bez mača, s mudrošću i riječima koje ne pozivaju na sukobe, već na primirja.
Iz te knjige možemo naučiti o davanju, bez zadrške, o ljubavi i patnji, ali i izdržljivosti borbe i nepristajanju na poraz.
To proučavanje mi je donijelo mnogo, a ponajviše da shvatim da mi, kada govorimo o savremenoj ženi, katkada propuštamo razmišljanje o izvornoj porodičnoj i velikoj majčinskoj ljubavi, koja podrazumijeva ponekad i odricanje od sopstvenih ciljeva, zarad životne vage čiji tasovi treba da budu u ravnoteži.
Vi živite u Pančevu, a u stvari ste porijeklom iz BiH. Vaša majka je iz Bratunca, a otac iz Srebrenice. A rođeni ste u Beogradu. Vaša životna priča je nevjerovatna. Možete li nam je ispričati?
Svoju životnu priču, suštinski, ispisala sam u romanu ,,Zapričavanje. Zavaravanje. Zavirivanje.” za koji, definitivno, moram napisati nastavak.
Kada o svemu razmišljam, čini mi se da je taj roman izašao prerano, te 2012. godine. On se bavi Elektrinim kompleksom.
Mnoga umjetnička djela se bave Edipovim kompleksom, utjecajem majke na sina. Ali veoma malo djela analizira Elektrin kompleks, utjecaj oca na kćerku, koji je mnogo značajniji, jer u svakom društvu porodica zavisi od emotivnog stanja majke, njenih slutnji, prevrata i emocionalnog svijeta koji nosi iz doma svojih roditelja.
Roman jeste autobigrafski. Roditelji glavne junakinje Tare su različite vjere. Otac joj je musliman, majka Srpkinja.
Otac je rodom iz Srebrenice, varošice, nažalost, najviše poznate iz rata s početka devedesetih, a majka iz Bratunca, kćerka srpskog pravoslavnog sveštenika.
Dakle, Tara sam ja, rođena u posljednjoj godini šezdesetih, ali i tada je vjerska podijeljenost dva susjedna gradića, iako ne javna, bila vidljiva.
Ni očeva strana, tvrdo poštujući Kur’an, ni majčina, tradicionalno pravoslavna, nije odobravala tu vezu. Nemiri u ove dvije kuće, najavili su nemire i dramu trideset godina kasnije.
„Zapričavanje“ počinje kako je uistinu i bilo sve što se događalo. Spoznajom da mi je otac teško bolestan, da mu nije preostalo, nažalost, još mnogo. Poslije pregršt premišljanja, šaljem mu poruku u vidu pisma… i iščekujem odgovor, viđenje, priliku da se iskaže ono što je najbolnije…
Avaj, kada je moja majka, sveštenikova kći-mjezimica, ostala trudna sa mnom, drame je bilo pregršt. I na jednoj i na drugoj strani.
Jasno je, to dijete porodice nisu željele. Malkice mi se danas čini čak i da su se utrkivali ko će više ukazati na promašaj, koristili se raznim sredstvima. Ali, znate, ako bismo išli previše u analizu, to nikome ne bi dobro donijelo.
Osobito meni. Ja sam se u vrlo, vrlo ranoj dobi – između: 1. osuđivanja, 2. odbacivanja svih i svega i 3. oproštaja (čitajte – razumijevanja) – odlučila da zaokružim odgovor pod 3. Odistinski sam se trudila da sve razumijem.
I to što je moj deda sveštenik hitno poslao kćer kod sestre u Beograd s idejom da se dijete da na usvajanje, i to što sam provela gotovo cijelu prvu godinu dana u Domu za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj, dok se mama nije snašla i ne potpisavši nijedan dokument o usvajanju, uzela me sebi. Spočetka se napatila, veoma. Pored dvije imućne porodice, tako je bilo. Nakon skoro pet godina moga života, moj deda nas je, ipak, obje prihvatio. I zdušno se trudio da budno pazi na moje vaspitanje i obrazovanje. To mu je bilo veoma značajno.
Naravno, nikoga s očeve strane nisam viđala. Valjda je to i bio uslov, ne znam zasigurno. Dedin rođeni brat je bio profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, njemu i njegovoj tadašnjoj ženi sam, toga se sjećam, posebno bila draga. On je rado, kao i deda, sa mnom pričao o pročitanim knjigama, matematici, a docnije i filozofiji (bila sam tada državni prvak u tome, pored svih takmičenja, i ta moja apsolutno odlikaška knjižica i diplome su im baš godile). Tu je bila i mamina sestra, koja nam je pomagala, ispočetka krišom, pa me je čak i uzela u jednom periodu sebi, da mami malo olakša. Moj teča koji me je oduvijek gledao kao svoju, pa mamin drugi brat. Stvarno su se trudili.
Sve je bilo manje-više u redu, kažem manje-više jer sam bila od početka tvrdoglava, istjerivala sam svakojake đavole, bila pretjerano svoja – kako su s uzdahom govorili, dok sa 16 godina nisam poželjela da vidim prvi put oca. Jer je, uprkos svemu, praznina rasla.
Otac mi je rekao: ,,Sanjao sam te!”
Je li tačno da ste sa 16 godina pješke krenuli u Sarajevo da upoznate oca?
Istina je. Tako sam naumila, jer nimalo nisam naišla na razumijevanje. Nije mi to bilo prvi put da tražim da vidim oca. Naravno, tražila sam od mame, a nikako od dede i ostalih. I tada sam bila svjesna koliko se mama žrtvovala, zaista jesam. I ono što smatram da je njena apsolutna najljepša osobina je što nikada, pazite, nikada, nije rekla niti jednu jedinu lošu riječ o mom ocu. Naprotiv, rekla mi je milion puta: „Da sam našla boljeg, ja bih se do sada udala, ne bih ostala sama“. To je ogromno blago. Za mene. M
ožda je i bila ponekad ogorčena, ja to nisam ni osjetila, niti vidjela. Nisam rasla u atmosferi bilo kakve mržnje, koju često vidim kao profesorka kod nekih djevojčica. Odmah znam da rastu bez oca. Ne, toga nije bilo. Kod mene je samo bilo neke iskonske tuge. Nedostajanja. Znate, Danilo Kiš je govorio da je rastao uz oca nikada ne bi postao pisac. To je to. Kada vam se sve to skupi, to odsustvo se pretvara u nulto prisustvo. Tu je kao nemanje, nedostatak emocije, fali, i to ne malo. Fali pola!
Uglavnom, tada, sa svojih 16 godina, tačnije tu noć kada smo se mama i ja baš posvađale zbog moje želje da ga vidim, ja sam odlučila da krenem pješke. Do Sarajeva ako treba! I majku razumijem – imala je veliki, ogroman strah da će me izgubiti. Sve je razumljivo.
Iz Pančeva sam, po noći, pješačila do Beograda. Neosvijetljen put, neke kamiondžije su me vabile da uđem sa njima, kao da me prevezu, nigdje nikoga. I sada se sjećam svih slika, ne baš milih. No, rekla sam – moja tvrdoglavost i upornost su nemjerljive. Ujutru sam stigla u Beograd, ušla u gradski prijevoz gdje me je odmah uhvatila kontrola. Nisam imala kartu! Ja bukvalno ništa nisam imala kod sebe. Kontrolor je vikao da će mi sada pozvati oca, na šta sam mu ja odgovorila: ,,Odlično! I meni baš on treba. Nazovite ga što prije!”, Čovjek je mislio da sa mnom nešto nije u redu, pa me je pustio. Ja sam stigla do mog omiljenog ujaka, već se sve diglo, jer sam nestala, i pošto me je on, u stvari, najbolje znao – znao je da se ne šalim ni malo, pomogao mi je da dođem do Sarajeva. Njegov vozač i moja ujna su se spakovali, i eto mene tog maja u šeheru.
Tamo je sve bilo pripremljeno, nanovo, zahvaljujući mom ujaku. Njegov drug sa studija nas je uveo u zgradu Energoinvesta. Sama sam morala, uz prepreke sačinjene od sekretarica, da doprem do oca. I to sam uspjela. A kada sam ga, najzad, ugledala, on je sjedio u čelu stola, ja sam mu lagano prišla, predstavila mu se, a on je digao pogled i rekao: ,,Sanjao sam te!”
Proveli smo čitav dan zajedno, sve sam to opisala u“ Zapričavanju“. Tada me je, između ostalog, pitao da li mi nešto treba. Mislio je na materijalno. A meni, zaista, ništa nije trebalo. Izuzev našega odnosa.
Nikada ga više nisam vidjela. Mada sam pokušavala, onoliko. Usprkos tome što mi je obećao, nismo se više vidjeli. Moja majka je rekla, za vrijeme rata, da ga nađem preko vezista i ponudim mu naš stan da se skloni sa porodicom. Rekla je, mi imamo toliko prijatelja, otići ćemo nekuda dok se oni ne snađu. Nisam tada uspjela, veze su bile nikakve, ali jesam poslije. I to preko beogradskog muftije, tačnije jednog beogradskog hodže, koji je bio predivan, pun razumijevanja i saosjećanja. Otišla sam u džamiju, predstavila se po djevojačkom prezimenu i zamolila ih da mi nabave njegov broj, iz kancelarije. Nisam željela nikoga kod kuće da uznemiravam. Samo jedan telefonski poziv, a on je bio ogrčen i ljut, zbog političkih razloga. Zbog kojih sam ja, kao studentkinja, stalno bila na ulicama Beograda i protestovala, pisala, borila se kako sam, sa svojom generacijom, umjela i mogla. A borili smo se onoliko!
Nedavno me je jedan reditelj pozvao da pričamo o „Zapričavanju“ i snimanju filma po njemu. Iskreno se nadam da će do toga doći. Znate, to su te naše, bolne i još bolnije priče. A svaka vjera uči isto – o ljubavi, vjeri i nadi. Ako smo iskreni vjernici, mislim da onda iskreno i izistinski treba da vjerujemo u ljubav. Čitala sam i Kur’an i Bibliju, na kraju kao studentkinja i doktorka književnosti ja to i zbog poziva treba da znam, nijedna ne zbori o tome drugačije.
Inače, u „Zapričavanju“, svi djelovi koji se odnose na porodicu moje majke počinju citatima iz Biblije, a svi djelovi koji su posvećeni ocu, počinju sa citatima iz Kurana.
Koliko Vas je sve to oblikovalo kao ličnost? I koliko sve to utječe na Vaše književno stvaralaštvo?
Umnogome utječu. I apsolutno me je to i formiralo kao ličnost. Najprije, ja sam veoma ponosna što sam “miješane” krvi. Inače, živim u Vojvodini, u Pančevu, koje obožavam zbog vjerske i nacionalne šarolikosti. I uvijek govorim đacima da kada potičemo od dvije vjere mi možemo izvući sve najbolje. Samo moramo biti misleći i ne smijemo se odavati onim niskim strastima. To jeste naša čarolija. I u izgledu, ponašanju, razmišljanu. Kao kaleidoskop, prepuno boja i nijansi. Prava, istinska, umjetnost. A to je vječnost, stalna igra i one najfinije, razne niti, u našim genima.
Sve vrijeme svoga školovanja nosila sam očevo prezime. I u vrijeme rata, na Beogradskom univerzitetu u mome indeksu je ono stajalo. Imala sam ime Aleksandra i prezime svoga oca. Mnogi su me zbog toga zvali Selma, i stalno mi na žurkama puštali „Bijelo dugme“. I danas mi to prijatelji-muzičari pjevaju na koncertima, sve sa izgovaranjem za koga je pjesma. A ja se uvijek naginjem kroz prozor. Jer želim da vidim više i šire, da pomirljivo sve sagledam, filozofski promislim, i ponešto zapišem. To je ljepota života.
I nikada, baš nikada i nikuda nisam imala ma i jedan jedini problem. Nikada! Kod mnogih svojih starih prijatelja sam u telefonu i dalje pod tim prezimenom. Stalno se zezaju – džaba si se ti udavala, za nas si to, nema druge.
Dakle, to jeste taj divni pečat koji nosim. I odistinski ga volim. U decembru sam gostovala sa svojim knjigama po Americi i na promociji u Srpskom konzulatu u New Yorku su mi rekli da sam ,,regionalno blago”. Voljela bih da je to istina.
Ja sam 100 posto Bosanka
Kakav danas imate odnos sa domovinom Vaših roditelja?
Ja Bosnu smatram svojom. Oduvijek i zauvijek. To je kod svih koji me znaju ušlo u vic. Pa ja sam 100 posto Bosanka. Za mene nema ništa ljepše. I kada god dođem, bilo na promociju, na skijanje, u posjetu kod Emira, osjećam se da ovdje pripadam. Posvuda. I stalno zborim o njenim ljepotama. Naravno, naročito sam osjetljiva na Bratunac i Srebrenicu, na Drinu, zauvijek Drinu. Ali mislim da mi se to da oprostiti. Moj muž kaže da posebno voli tu moju neobjektivnost. Osobito kada se priča o ljepotama. Tu se uvijek mora poći od Bosne. Mislim da ne griješim, ma kako se to drugima čini.
Dolazite li u Sarajevo?
Rado i uvijek. Kod Emira, tu je i Amra, viđam se s prijateljima, volim Džanu i njenu porodicu, naročito. Edo mi je prijatelj iz najranijeg djetinjstva, ima ih onoliko. Skijamo na Jahorini, a to bez Sarajeva ne može. Dolazimo u raznim vremenski okvirima. Sada bi trebalo da zakažem i promociju, eto nove zgode. I koliko god da dolazim, mislim da je malo, da bi trebalo više. Voljela bih kada bih mogla i imala vremena da to bude još učestalije. Nadam se tome. Uvijek u njemu beskrajno uživam.
